Još te ponekad volim i znaj...

...naći ćeš bolju ili goru. Istu nikad.

Ljudi, sve vas manje volim.

Kako je moguće odustati...

Bilo je lijepo. Prvih par mjeseci nakon što sam se odselila, osjetila sam olakšanje. Nakon tog dobrog vremena, shvatila sam da je to bilo samo trenutno lažno olakšanje. Tad sam shvatila da sam samo pobjegla od problema. Sada to više ne mogu, možda niti ne želim riješiti, ali sam zahvalna na tom iskustvu. Naučila sam ne uzimati ljude zdravo za gotovo. Naučila sam u potpunosti biti on my own. Neki bi rekli: Sazrio sam. Jesam, sazrila sam u najkraćem mogućem vremenu. Bilo je dana kad sam dan i noć plakala i nisam znala što i kako sa sobom. Danas sam sretna jer je moglo biti i bolnije. Puno puta sam prevrtila svaku svađu, svako prepiranje, svako lijepo sjećanje. Na žalost, čak znam gdje je puknuo taj drugi put.
Naučila sam s ljudima ili barem mislim da jesam. Ako ništa drugo, ja sam taj single prijatelj koji daje najbolje savjete ljudima u vezi. To su mi i rekli, a sve što mogu reći jest: jebiga, iskustvo te dovede do nekih saznanja.
Sad evo, otvorenog srca priznajem: bila sam mlada i nisam znala. Nisam znala kako s emocijama, gdje ih strpati, kako vjerovati ljudima, njemu. Nisam znala poštivati stvari koje je radio za mene i očekivala sam puno više. Očekivala sam bajku koja je već zapravo bajka i nisam to vidjela. Da, previše sam očekivala, a najmanje vjerovala da on to može. Zapravo, vrlo jadno saznanje, kad već priznajem. No, to je potegnulo za sobom još neke stvari.
Uvjerila sam se u to da osobu najbolje upoznaš dok živiš s njom. Sve sitnice koje su itekako bitne u svakodnevnom životu tada postaju vidljive i točno definiraju osobu. Definiraju koliko brine o nekim stvarima, koliko je toj osobi stalo do određenih akcija, kada i kako shvaća stvari oko sebe, te zašto nešto prihvaća ili ne.
Naučila sam da ljubmora i ne vjerovanje ljudima može uništiti odnos. To nažalost nisam naučila samo s njim već i pomoću najbolje prijateljice. Dogodio se trenutak kad joj nisam vjerovala. Ono što sam pokušala jest objasniti joj da teško održavam odnose i da zbog malene stvari mogu lako nestati.
Ne znam je li me shvatila i vjeruje li u to što pričam, ali sam sada uvjerena da nije lagala. Hvala joj na tome neizmjerno, jer se odnos ne može graditi na lažima. Na žalost ili na sreću i tog sam postala svjesna.

Puno stvari bi promijenila da se ovakvog zrelijeg i realnijeg razmišljanja nađem u istoj situaciji kao prije. Jasno bi dala do znanja koje me stvari muče, kao što sam i napravila prije, ali bi onda postala još bolja, ako ništa drugo. Vjerovala bi osobi koja mi kaže da me voli. Vjerovala bi da sam toj osobi jedina, ako jesam. Zapravo, oblikovala bi svoj život da shvatim tuđi. Toliko dugujem ljudima do sad.
Kroz zadnjih par mjeseci sam ponosna na sebe koliko sam zapravo uspjela iskontrolirati bijes, ljutnju ili tugu. Bol ili ugodu. Sve na temelju prijašnjeg iskustva. Ponosna sam na sebe jer sam naučila razgovarati s ljudima. Točno definirati probleme i rješenja. Naučila sam biti pozitivna, ali ne očekivati čuda. Samo u vezi sebe same mogu očekivati ono najbolje. Drugi vode neki drugi život.

Kako je moguće odustati od nekog koga iskreno voliš?

Za mene, voljeti nekoga, je ujedno na istoj razini kao i smrt. Toliku jačinu ima. Dok shvatim da ću i umrijeti za osobu, da bi ona preživjela, da je potrebno – znam da volim. To se dogodilo svega dvaput. Obitelj ne računam, nema smisla, ona se podrazumijeva.

Prva ljubav je bila baš bajkovita. Pisala sam pjesme, priče o njoj. Smrzavala se na hladnoći, na snijegu po pet sati sve do trena kad sam morala kući. Kako me majka uvijek vozila do grada, jer ne živim u centru, znala sam i kasniti vraćajući se jer sam bila zaljubljena. Jer sam radije na kiši pjevala 'Where the wild roses grow' nego stigla na vrijeme kad me uglavnom majka morala pokupiti i odvesti kući. Tad sam još imala ograničenja. Znam, bila sam maloljetna i naivna i nesvjesna svega oko sebe, ali sam shvaćala što znači voljeti nekog. No, ta ljubav je ostala visjeti u zraku iz razloga što je bila mlada. Nezrela neka ljubav koja nije imala snažan temelj za nastavak.
On mi je još uvijek drag. Poštujem njegovu osobnost, poštujem u što je sazrio. Zapravo, divim mu se kao osobi. Na fakultetu je najbolji. U društvu. Bend , ovo-ono. Uvijek će mi biti drago otići s njim na neku kavu, koja se uvijek produži na dvije-tri kave, ali kad uživaš s nekom osobom, vrijeme je neprijatelj.
Da. Bili smo premladi. Nismo bili svjesni života niti emocija. Kontroliranja vlastitog sebe. Previše nas je obuzelo to sve, pa se možda i zato raspalo. Sada, promijenili smo se, ne bi išlo i jednostavno se dogodilo kad se i trebalo.

Drugi put.
Kažu da prvi put najviše boli, a ja bi rekla da je druga ljubav ona prava.
Kad u random danu upoznaš random ljude i provučeš random teme, sjetiš se njega. Sjetiš se osobe koja je sačinjavala te tvoje dane. Tada nisu bili random jer si ih morao dijeliti. Morao si sve dijeliti na dva. Naravno, nisi morao, htio si. I sad, dok si sam, random dani su prekratki, neda ti se izlaziti. Ne želiš upoznavati nove ljude jer se svi čine tako... nesposobni za život. Primjerice, jučer sam upoznala dva dečka. Jednom sam rekla da se zovem Maja, kako ne bi postojala ikakva mogućnost da me pronađe online ili dođe do mog broja. Drugi je pak toliko tupo izgledao da nakon što sam mu rekla da sam ponovno prva godina i da je to 'duga priča' rekao samo: drago mi je da smo se upoznali. Naravno, to nije niti mislio. Anyway, to je taj trenutak dok su ljudi puni predrasuda, a zapravo nemaju pojma što se događa u tebi. Oko tebe.
Često osjetim te random dane. Nekako ih čak i doživim. Ne mogu reći da se ne zabavljam, ali su ti dani prazniji. Prazni su već 6+ mjeseci. Od kad sam se odselila po treći put.

JEBEM TI SVE.

idemo malo plakati

Ne mogu vjerovati, već je došao dan gdje te jednostavno moram istresti iz svoje glave na papir ili blog, da bih te u sljedećih mjesec dana mogla skupljati i ispočetka kolekcionarski se družiti sa sjećanjima.
Ne mogu te prestati sanjati, to je istina. Budim se svaki put s tobom u mislima. Kroz dan, kroz večer pa opet kroz snove. Već je to postalo normalno. Niti ne brinem se više, mislim, ne mogu puno promijeniti. Mogu odlučiti samo kako ću se osjećati u vezi toga.
Odlučila sam prihvatiti to jer, rekli su, vrijeme čini čuda i vrijeme će proći. Stvari će se promijeniti, pa tako... što prije to prihvatim, možda vrijeme ubrzam.
Istina je, muka mi je. S vremena na vrijeme te se sjetim u krivom trenutku. I često vidim svoje najdraže kako se troše jedan na drugog, kako se svađaju, prepiru pa se u drugom trenu maze i ljube, a ja bi samo tebe htjela vidjeti. Pitati eventualno, kako si?
'Sad mi je lakše nekako!' vjerojatno bi rekla.
Da, plače mi se stalno zbog tebe i sve je sjebano u vezi tebe i ne volim vidjeti druge dok se vole. Tak, sranje, idemo dalje.



Govore mi da im ne dopuštam blizu. Šta, toliko se vidi da sam zatvorena? Jebiga, ne znam drugačije očito. Niti mi se neda upoznavati ljude da bi ne znam što imala s njima. Tu si, tu smo, potrošit ćemo vrijeme zajedno, ali nemoj me siliti na išta drugo jer više nikad nećemo otići na kavu. Ne volim dok ljudima ne dajem šanse, a jedino sam to i naučila.

Najgore je kad pomisliš da si pustio sve, zaboravio, a tek si načeo svoj novi krug. Ne znam ni kako reći da mrziš svaku prolivenu suzu dok ih još uvijek proljevaš i dok ne znaš još koliko će ih biti.
Svaki dan jedan dio me podsjeti na njega i ne znam koliko će još biti takvih dana, ali Balaševića zasigurno više ne smijem slušati. Osjećam kao da sam ostala u vremenu zatvorena i sve loše zbog njega nikad neće prestati.
Muka mi je dok osjetim hladoću u novom stanu, a znam da ga nema da me zagrli ili samo provede sat sa mnom. Muka mi je svakodnevno se boriti s emocijama. Muka mi je voljeti ga.

Molim te.

Ne brojim više koliko sam puta utipkala tvoje ime u facebook search i samo se tiho vratila na glavnu stranicu. Ne mogu baš ništa kad sam blokirana od tvoje strane. Ne brojim više niti koliko sam puta zaspala u suzama. Ne brojim niti koliko sam ti poruka poslala... na koje nisi odgovorio. Ubijaš me. Lagano. Ne mogu vjerovati da nečija neprisutnost može toliko boljeti.
Najgore od svega je što ja stojim a sve ostalo teče. I to me boli, a ne mogu se pomaknuti, ne mogu se natjerati. Ne jedem. Ne spavam. Kad jedem, jedem jer moram, a kad spavam, budim se u suzama.

Da mi barem kažeš da ne želiš čuti više za mene. Da me ne želiš vidjeti. Da ne želiš da ti šaljem poruke.
Molim te, barem nešto. Bilošto.

Spavaj, Keti.

Opet kasnim na posao.
Morala sam se isplakati da bi mogla leće staviti da ne bi plivale po površini mog oka zbog previše suza. Volim spavati i on to dobro zna. Ali od kad ga nema blizu mene, mrzim se buditi. Nekoć sam se nesvjesno pomolila prije spavanja da mi sljedeći dan bude bolji od prijašnjeg, a sad se samo pomolim da se ne probudim u suzama ili da ne zaplačem uopće.

Ne mogu ni crtati više. Dok je trajala lažna dobra atmosfera u mojoj glavi, mogla sam raditi što sam htjela. Mislila sam na njega, ali osjećala da nije kraj. Sad više nema ni toga. Sad se moram tjerati raditi stvari koje volim.

Jutros sam se sjetila da mi se bliži rođendan. Počela sam razmišljati na koji način da proslavim dvadeseti rođendan. Slavit ću ga samo iz razloga jer je broj okrugao. Ni iz kojeg drugog razloga, što je jadno, ali tak' to ide kad ništa nema smisla.
Zaplakala sam onda kad sam se sjetila da ni za moj prošli rođendan nije bio tu. Kad se sjetim prošlog rođendan, sjetim se njega kako sjedi za računalom i ja ga gledam kroz prozor. Nije ni znao da sam tamo.




No, moram na posao. Suze i loše raspoloženje nisu za taj svijet.